ISPOD LIPE STARE

Ispod lipe stare,u debelom hladu,
Zatvorenih oči misli mi se roje.
Naviru sjećanja kad smo nekad bili,
Zaljubljeni , srećni draga i nas dvoje.

Neznam dali da se od sjećanja branim,
Ili da ih pustim neka mi se vrate.
Nek sjete na vrijeme što je davno prošlo,
I za srce moje neka me uhvate.

Dok lagano vjetar proljetni čarolija,
I treperi lišće i lipove grane .
Sjećanje me vraća u vremena davna,
A ja ko da vidim oči nasmijane.

Pred očima slika kao da je stvarna.
Ako ih otvorim bojim se nestaće,
Ti mnogi trenuci stobom provedeni
Još dugo na tebe, na tebe sjećat će.

Dok vjetar lagano miluje mi lice.
Još uvjek ne želim da otvorim oči,
Hoću da me sjećanje još dovede tamo,
Do poslednje stobom provedene noći.

Ali kao da je tu sada vrijeme stalo.
Sjećanje ne mogu tamo da dobacim.
Pa se pitam, šta je tada bilo,
I odavde do tamo ja ništa ne pamtim.

Jesmo li se možda gorko posvađali?
Pa sjećanje tamo ne vraća me više,
Jesmo li mi sami okrenuli leđa.
Ili nas zlobom svojom drugi rastaviše.

Autor Bajram Bajro Neljkovic
02/11/2020 g.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *